33 TEZE ZA REFORMACIJU EKONOMIKE

/SVIJET JE SUOČEN SA SIROMAŠTVOM, NEJEDNAKOŠĆU, EKOLOŠKOM KRIZOM I FINANCIJSKOM NESTABILNOŠĆU/

Zabrinuti smo što ekonomika čini mnogo manje od onoga što bi mogla da doprinese spoznajama koje bi mogle pomoći da se navedeni problemi riješe. To je zbog tri razloga:

Prvo, unutar ekonomike razvio se nezdrav monopol. Neoklasična perspektiva uvelike dominira obrazovanjem, istraživanjem, političkim savjetovanjem i javnom debatom. Mnogi drugi pristupi koji bi mogli doprinijeti vrijednim spoznajama marginalizirani su ili isključeni. Ne radi se o tome da je jedna teorija bolja od druge, već o tome da se napredovanje u znanosti ostvaruje kroz debatu. Unutar ekonomike debata je umrla.

Drugo, dok je neoklasična ekonomika povijesno dala svoj doprinos i još je uvijek korisna, postoje velike mogućnosti poboljšanja, razgovora i učenja od drugih disciplina i gledanja.

Treće, izgleda da je ekonomika glavnog toka postala nesposobna za vlastito ispravljanje, razvijajući se više kao uvjerenje nego kao znanost. Suviše često, kada se razilaze teorija i činjenice, nastavlja se prihvaćati teoriju, a odbacivati činjenice.

Mi predlažemo ove teze kao izazov nezdravom intelektualnom monopolu ekonomike glavnog toka. Ovo su primjeri – pogreške u teorijama glavnog toka, spoznaja koje se alternativne perspektive mogu ponuditi i način po kome pluralistički pristup može pomoći ekonomici da postane efektivnija i demokratskija. Tvrdnja je da je bolja ekonomika moguća i ovo je poziv na debatu.

 

CILJ EKONOMIKE

  1. Društvo treba odlučiti što je cilj ekonomije. Ni jedan ekonomski cilj ne može biti odvojen od politike. Indikatori uspjeha predstavljaju politički izbor.
  2. Raspodjela bogatstva i dohotka je fundamentalna za ekonomsku stvarnost, pa to treba biti i u ekonomskoj teoriji.
  3. Ekonomika nije slobodna od vrijednosti i ekonomisti moraju otvoreno iskazati svoje vrijednosne sudove. To se naročito odnosi na vrijednosne sudove koji nisu poznati osobama izvan struke.
  4. Politika ne „izravnava“ igralište nego ga „obrađuje“ u određeno smjeru. Trebamo eksplicitnu diskusiju kakvu ekonomiju želimo i kako do nje doći.

 

PRIRODNI SVIJET

  1. Priroda je ekonomije da je podskup od prirode i društva iz koga proizlazi. Ona ne postoji kao neovisan entitet. Društvene institucije i ekološki sustavi su prema tome centralni, a ne izvanjski za njeno funkcioniranje.
  2. Ekonomija ne može preživjeti niti se održati bez inputa iz svijeta prirode ili bez sustava iz prirode koji joj pružaju životnu podršku. Ona ovisi od kontinuiranog krozlaznog tijeka energije i supstance, a djeluje unutar biosfere i njene delikatne ravnoteže. Ekonomska teorija koja tretira svijet prirode kao nešto izvanjsko svom modelu ne može u potpunosti razumjeti degradaciju prirodnog svijeta i štete koje nanosi vlastitoj budućnosti.
  3. Ekonomika mora priznati da raspoloživost neobnovljivih energetskih i drugih resursa nije neograničena i da korištenje tih izvora energije mijenja agregatnu energetsku bilancu planet, stvarajući posljedice kao što su klimatske promjene.
  4. Povratne petlje između ekonomije i ekologije ne mogu se ignorirati. Njihovo dosadašnje ignoriranje stvorilo je takvu globalnu ekonomiju koja već djeluje dobrano iznad održivih ekoloških pragova unutar kojih se ona odvija, a i dalje za svoje funkcioniranje zahtijeva dalji rast. Međutim, ekonomija mora biti čvrsto usađena unutar objektivnih granica ekologije planeta.

 

INSTITUCIJE I TRIŠTA

  1. Sva tržišta se stvaraju i oblikuju zakonima, običajima i kulturom i na njih utječe ono što vlade čine kao i ono što ne čine.
  2. Tržišta su rezultat interakcija između različitih oblika javnih i privatnih organizacija (kao i interakcija volonterskog sektora i građanskog društva). Trebalo bi biti više istraživanja o tomu kako su ove organizacije zapravo organizirane, kakvi su njihovi međusobni odnosi i kakvi bi mogli biti.
  3. Tržišta su također kompleksnija i manje predvidiva nego što se implicira jednostavnim odnosima ponude i potražnje. Ekonomici je potrebno dublje razumijevanje o tomu kako se tržišta zapravo ponašaju, a to bi se moglo učiti iz teorije kompleksnih sustava, onako kako se koriste u fizici, biologiji i računarstvu.
  4. Institucije oblikuju tržišta i utječu na ponašanje svih ekonomskih aktera. Zbog toga ekonomika mora u obzir uzeti institucije kao središnji dio svoga modela.
  5. Obzirom da različite državne ekonomije imaju različite institucije, ona politika koja je pokazala dobre rezultate u jednoj ekonomiji, može se pokazati lošom u drugoj. Iz ovog razloga, među ostalim, nije vjerojatno da će od pomoći biti prijedlog sa univerzalnom primjenom par ekonomskih politika koje su temeljene isključivo na apstraktnoj ekonomskoj teoriji.

 

RADNA SNAGA I KAPITAL

  1. Može se dokazati da plaće, profiti i povrat sredstava zavise od mnogo faktora, uključujući relativnu moć radnika, tvrtki i vlasnika sredstava – a ne samo od njihovog relativnog doprinosa proizvodnji.

Ekonomici je potrebno šire razumijevanje navedenih faktora, kako bi  odluke koje se odnose i utječu na raspodjelu dobiti prema različitim društvenim grupama bile utemeljene na više informacija.

 

NARAV DONOŠENJA ODLUKA

  1. Pogreške, pristranosti, prepoznavanje uzoraka ponašanja, učenje, društvene interakcije i kontekst su sve faktori koji veoma mnogo utječu na ponašanje a koji jednostavno nisu uzeti u obzir niti ih ekonomska teorija priznaje. Glavni tok (neoklasična) ekonomike, zbog svega navedenog, treba razmotriti dublje razumijevanje ljudskog ponašanja. U tomu joj mnogo mogu pomoći znanosti kao što su sociologija, psihologija, filozofija i druge slične društvene znanosti.
  2. Ljudi nisu savršeni i „savršeno racionalno“ ekonomsko donošenje odluka jednostavno nije moguće. Svaka ekonomska odluka koja je povezana sa budućnošću uključuje stupanj nemjerljive neizvjesnosti i zbog toga može biti upitna. Vladajuća ekonomska teorija i praksa moraju prepoznati značaj i ulogu neizvjesnosti.

 

(DRUŠTVENA) NEJEDNAKOST

  1. U tržišnoj ekonomiji, ljudi sa jednakim sposobnostima, preferencijama i sredstvima ne završavaju i nisu jednako bogati, što podliježe samo nasumičnoj varijaciji. Utjecaj neke male razlike u sreći ili okolnostima dovodi do veoma različitih ishoda za, u suštini, slične ljude.
  2. Tržišta često imaju tendenciju ka povećanju društvene nejednakosti. Zauzvrat, nejednaka društva djeluju lošije na razini različitih indikatora društvene dobrobiti. Neoklasična ekonomska teorija mogla bi biti mnogo bolja ukoliko bi postojalo razumijevanje kako i zašto dolazi do takve pojave i na koji način ju se može izbjeći.
  3. Pretpostavka da, što je zemlja bogatija, društvena nejednakost neminovno raste prije no što počne opadati, dokazano je pogrešna. Bilo koji ishod odnosa rasta BDP-a i društvene nejednakosti je moguć.

 

RAST BDP-A, INOVACIJA I DUG

  1. Rast je isto toliko politički koliko i ekonomski izbor. Ukoliko odaberemo slijediti „rast“, onda se na sva proistekla pitanja- „rast čega, zašto, za koga, koliko dugo i u kojoj količini je dovoljno“? – mora odgovoriti, bilo eksplicitno ili implicitno.
  2. Pojam inovacije nije od sporedne važnosti, niti izvan ekonomije, on je sastavni dio ekonomske aktivnosti. Naše razumijevanje rasta BDP-a moralo bi se poboljšati ukoliko na pojam inovacije gledamo kao na pojavu koja se događa unutar konstantno razvojnog, neuravnoteženog ekosustava koji se oblikuje kroz kreiranja tržišta kao i interakcijama među svim akterima unutar njih.
  3. Pojam inovacije ima kako svoju brzinu tako i svoj pravac. Polemika o „pravcu“ inovacije zahtijeva razumijevanje „svrhe“ prilikom kreiranja društvene politike.
  4. Privatni dug također mnogo utječe na brzinu kojom ekonomija raste, a ipak se isključuje iz ekonomske teorije. Stvaranje duga doprinosi kreditno-financiranoj potražnji, te tako utječe i na tržišta dobara i na tržišta sredstava. Financije i ekonomika ne mogu se razdvojiti niti u jednom ozbiljnom razmatranju ekonomske teorije.

 

NOVAC, BANKE I (NJIHOVE)

FINANCIJSKO-GOSPODARSKE KRIZE

  1. Većinu novostvorenog novca koji kruži u ekonomiji zapravo stvaraju komercijalne banke, svaki put kada odobravaju novi kredit.
  2. Način na koji se stvara novac utječe na distribuciju bogatstva unutar društva. U skladu s tim, metoda stvaranja novca trebala bi se shvatiti kao važno političko, a ne samo kao jednostavno tehničko pitanje.
  3. Obzirom da su banke te koje proizvode novac i stvaraju dug, one su važni akteri u ekonomiji i trebale bi biti uključene u makroekonomske modele. Modeli ekonomike koji ne uzimaju u obzir banke u budućnosti neće moći predvidjeti bankarske krize (kao što nisu mogli niti do sada).
  4. Ekonomici je potrebno dublje razumijevanje na koji način dolazi do nestabilnosti i kriza  unutar samih tržišta, umjesto da ih se tretira kao „šokove“ koji na tržišta utječu izvana.
  5. Financijalizacija je dvodimenzionalna: kratkoročne i spekulativne financije i financijalizacija stvarne (realne) ekonomije. Ova dva problema moraju se razmatrati i izučavati zajedno.

 

EKONOMIKA U NASTAVNOM PROCESU

  1. Dobro i kvalitetno obrazovanje o ekonomici mora ponuditi mnogobrojne teoretske pristupe studentima. Ovdje bi trebalo uključiti ne samo povijest i filozofiju ekonomske misli nego i široki niz trenutnih perspektiva – kao što su institucionalne, austrijske, marksističke, post-keynezijanske, feminističke, ekološke i kompleksne.
  2. Ekonomika sama po sebi ne bi smjela biti monopolistička. Interdisciplinarni kolegiji ključni su za razumijevanje ekonomskih realnosti financijskih kriza, siromaštva i klimatskih promjena. Politika, sociologija, psihologija, te znanosti o zaštiti okoliša zbog toga se moraju integrirati u kurikulume (nastavne planove i programe), a ne da ih se tretira kao manje vrijedne dodatke postojećoj ekonomskoj teoriji.
  3. Ekonomika se ne bi smjela niti trebala podučavati kao vrijednosno-neutralno izučavanje modela i pojedinaca. Ekonomisti trebaju biti ljudi koji su dobri poznavatelji kada je riječ o etičkim i političkim pitanjima, jednako kao i da budu sposobni za značajan javni angažman.
  4. Preveliki fokus na kolegije kao što su statistika i kvantitativni modeli ekonomiste može zaslijepiti i učiniti zatvorenim za drugačije načine mišljenja i razmišljanja. Studente bi trebalo ohrabrivati u istraživanju drugih metodoloških pristupa, uključujući kvalitativno istraživanje, intervjuiranje, rad na terenu i teoretsko argumentiranje.
  5. Iznad svega navedenog i najvažnije, ekonomika mora učiniti napor ka ohrabrivanju kritičkog razmišljanja umjesto nagrađivanja i davanja dobrih ocjena studentima za upamćivanje teorija i implementaciju modela. Studenti se moraju poticati da sami uspoređuju, kombiniraju i suprotstavljaju se različitim teorijama, te da iste kritički primjenjuju na opširne studije slučaja koje su povezane sa realnim sektorima i stvarnim svijetom.
Posted in Međunarodna suranja i mobilnost.